Gladi Mimika svoju violunu. E, mnogo
je ona lјudi razveselila, a mnogo je i suza izazivala. U ono vreme, 1896. godine
i dalјe, kod Srba, a i Bunjevaca bilo je moderno da sviraju i gajde uz violinu…i
kako se jako vršila mađarizacija, bile su omilјene srpske narodne pesme, epske.
I kada bismo zasvirali i zapevali koju epsku pesmu, a njih smo u to vreme najviše
izvodili, svi bi udarili u suze…Sećam se, kad zapevam:
“Od kada je sablјa sakovana,
Od kad konji ravnicama praše,
Od kada je gavran pocrnio…”
Sve grca…e tako je to bilo onda!
Onda smo mi shvatali pevanje i sviranje kao buđenje nacionalne svesti. I čika
Joca opet prevlači drhtavim prstima preko struna svoje violine.
- Vi
svirate samo na violini?
- Na
svim instrumentima, a inače sam “šte-gajger”. Što sam imao violinu…
Ovo je sada posebna priča, a počinje
negde tamo gde počinje i onaj XX vek. U Bečeju, jedne noći, u nekadašnjoj opštinskoj
kafani, raspoloženim gostima svirao je neki ciganin. Čim bi štogod otpevao, skidao
bi kapu pa išao od stola do stola. Došao je i do stola za kojim je sedeo Joca Mimika…
- Molim,
gospodine…
- Daj
da vidim tu violinu – rekao je Mimika.
- Da
ti dam…
- Pošto?
Ciganin se iznenadio, pa zbunio, pa
zagrcnuo…Nije znao šta da misli, da li je to zbog sviranja, ili…
- Ja
te ozbilјno pitam, sviđa mi se, a i ja sam svirac…
- E,
kad si svirac, onda je to druga stvar…
Počeo ciga od Kulina-bana, da hvali
svoju violinu, a završio da ga violina košta grdnih para i da je za nju, lično dao
15 forinti…
- Dobro,
evo! – presekao je Joca razgovor i kupio violinu. Bila je to Amatijeva violina…Voleo
sam je kao oči u glavi, ali…i tu je Joca zaplakao, kao malo dete…i umesto da priča
dalјe šta se zbilo sa violin, procedio je “Mislio sam Bog pa Rusija, al sad sam
se oladio…
- Jednog
dana, kad su topovi grmeli bačkom ravnicom i pucao obruč za obruč Hitlerove sile,
u Molu, u Mimikinu kuću, upala su dva sovjetska oficira…
- Dočekao
sam ih lepo, a oni hop, pa za violinu.
- Davaj!
- I
zna se…uzeli su je.”
Uz čašicu rizlinga, nastavlјen je
razgovor i pogled je pao na jednu sliku iz 1908. godine. Slika prikazuje tamburašku
družinu, prvu u Molu, a verovatno i u Vojvodini. Osnovana je 1896. godine pod imenom
“Lira”, a gostovala je po celoj Bačkoj i Banatu. Joca Milinko – Mimika bio je osnivač
i kapelnik, a ostali članovi su bili Jefta Maletaški, Jova Vrbaški, Pera Simentić,
Paja Ubavčić, Dina Lukavčević…
Razgovor je nastavlјen o Marku Nešiću,
sa kojim je Mimika drugovao.
- Ih
koliko smo puta samo bili zajedno! Pa odjednom, zagledan u Markovu sliku na zidu,
Mimika skoči sa stolice, uzvrti se, stisnu zube i lјutito reče: “Kakav je to red
i put da se tako malo čuje o Marku…”
Primirivši se malo, Mimika je nastavio:
“Marko mi je svoje kompozicije slao da ih popularišem, a i malo začinim…”.
- A
gde ste se sastajali?
- Kod
mene, a najviše u “Beloj lađi” u Novom Sadu. U ovoj kafani Nešić je jedno vreme
bio i kapelnik. To je bilo onda kada je u “Beloj lađi” svirao čuveni Lipa. Mimika
je došao u kafanu nekako pred ponoć, a kad ga je Marko spazio, orkestar je stao.
- Mimika…zdravo
Mimika…potrčali su muzičari sa podijuma, a Marko zagrlivši ga, rekao je: “Mimika,
odi da sviraš, ti to najbolјe umeš!”
Nema komentara:
Objavi komentar