Sredinom tridesetih godina XX veka
sve svetske novine su se utrkivale da objave opširne izveštaje sa londonske izložbe
automobila i saobraćajnih sredstava. Ta izložba odlikovala se raznovrsnim tehničkim
inovacijama i savršenstvima. Ali najinteresantniji predmet koji je izložen, bila
je “vila na točkovima, zapadnjački udobna”, kako su onda nazivali kamp-kućice. Nјu
istina vuče automobil ili kamion, od jednog mesta na drugo, ali i to omogućuje njenom
vlasniku da svakodnevno “menja vazduh i traži nove vidike”. Međutim, i u Novom Sadu, sagrađena
je 1936. godine jedna “vila na točkovima”. Istina, ne tako savršena, ne tako udobna
i prostrana kao na londonskoj izložbi, ali zato ipak “vila”, ili još bolјe reći
“garsonjera” na točkovima, jer je njen vlasnik pedesetogodišnji gajdaš, i još neženja.
-“Bože pomozi, šta mu bi…” - krstile
su se bake i snaše iz Salajke i Podbare, posmatrajući kako “Kožuvara”, poznati i
traženi novosadski gajdaš, nadgleda radove oko zidanja svoje “vile”. Zar pored toliko
stanova za izdavanje i mladih gazdarica koje izdaju baš samcima stan, da se daje
čovek u ovakav trošak?
Brkati gajdaš, Žarko Erdelјanin, uvek
sa “iroški” nakrivlјenim šeširom, poznat pod svojim nadimkom “Kožuvara”, nego li
pod svojim pravim imenom, na koje i vodi svoj gajdaški zanat, bio je uporan. Što
je naumio i rešio, to je postepeno, iz meseca u mesec i ostvario. U letnjim mesecima
kada je gajdaška sezona prilično “mrtva”, jer zaradi se samo malo svirkom u krčmama,
a ređe u svatovima, on je počeo da gradi svoju garsonjeru na točkovima. Nabavio
je donju konstrukciju jednih teretnih kola (“lasta” kola kako su se onda popularno
nazivala), pogodio se sa majstorom Maletićem, stolarom iz Kamberove ulice, “odrešio
svoju kesu” i stolari su počeli vredno da delјu gredice. Na osnovu teretnih kola
dolazio je postepeno kostur “vile”. Soba i kujna, taman dosta za jednog “garsona”.
-Koštala je osam hilјadarki! Nije
šala!
A “Kožuvara” je plaćao. I to široke
ruke. Dolazio je svet da posmatra njegovo delo, iz svih okolnih ulica i prostranih
sokaka slegao se narod. Izvesno vreme u Novom Sadu govorilo se samo o tom novom
pronalasku i o novosadskom gajdašu. Ondašnja štampa piše da nije bilo lako pronaći
Žarka Erdelјana – “Kožuvaru”. Može se sretati uvek u kafani kod “Miloša Obilića”,
kod “Novice” i u drugim poznatim kafanama na Temerinskom drumu, a kada je trebao,
da da intervju za ondašnje novosadske novine, ne može se nigde naći.
Najzad, posle dugog traganja, pronađen
je. Usred bela dana, on je po kazivanju njegove gazdarice, spavao snom pravednika…da
nadoknadi noć.
-Sad će on!
Spremio se “Kožuvara” kicoški, stavio
svoj klasični slamnati “žirado” šešir na glavu, svoje skupocene gajde sa narodnim
bojama pod mišku i uputio se na svoju “građevinu”, da pod njenom senkom priča o
njoj…za buduća pokolenja. Šegrti su rendisali nešto na krovu, radili su brzo, užurbano,
jer “vila” je trebala da bude gotova pre prvih hladnijih jesenjih dana, Dolazi uostalom
zima…
Nastavak priče pročitajte u knjizi "Novi Sad Prošlost u pričama" koju možete poručiti putem meila: zoranknezev@gmail.com... ili na broj telefona 064/1258337
Nema komentara:
Objavi komentar