Vredi po nekad zaviriti u male,
polumračne, ali uvek čiste i uredne periferiske krčmice našeg grada. Tu čovek
za dva i po dinara, koliko staje čaša slabog, vodnjikavog sremskog vina, može
da čuje mnoge zanimlјive razgovore, da stekne takve impresije i dođe do
dragocenih podataka za pisanje jedne priče ili romana o modernom, nervoznom,
šarolikom, vedrom, a u isto vreme tužnom, bogatom i siromašnom Novom Sadu.
Tamo negde, nedaleko od Uspenskog
groblјa, gde počinje da se prostiru pitome, bujne i bogate zelene bašte naših
bostandžija i baštovana, koji gaje razno cveće, nalaze se male krčme, bez
čaršava, bez stolica, sa klupama, koje su nesigurne za malo težeg gosta, ali
koje ipak imaju draž lepote, romantike i primitivnosti. U tim krčmicama uvek nalazite
na okupu manju ili veću grupu lјudi, u svako doba dana.
Dok se periferska prašina, koja
podseća donekle na onu čuvenu londonsku maglu, bori da prodre do centra grada,
da tamo konkuriše, doduše sa malo uspeha onoj bulevarskoj prašini, u krčmi sede
razni tipovi, figure, koje retko gde, sem na ovakvim mestima možete sresti na
okupu. Nјih nema na ulicama ili u većim lokalima bliže centru.
Mala krčma, sa tri stola i pet
klupa, pretvorila se u mali parlament. Upravo, najviše liči na Vavilonsku kulu
u minijaturi. Dok pićem već prilično zagrejani mađarski kubikaš na svom
maternjem jeziku nešto krupno psuje kafanskom momku, lepo i čisto odeven stari
nemački čičica priča nešto o Fireru, anšlusu i zagrejava se nacionalnim zanosom
i kriglama piva. Za istim stolom sedi neki zanatlija, Slovak po narodnosti, i
živo objašnjava nekom Muslimanu u fesu, kako je skupoća u Novom Sadu strašna,
kako siromašan čovek ne može više ni hleba da jede. Onaj pod fesom ga sluša
sležući ramenima. Otplјucnuvši on kaže:
-More, batali ti hlјeb! Živeli
smo mi Bosanci godinama bez hlјeba! Bez hlјeba se može, ali bez rakije i duvana
ni makac, brajko!
Za jednim drugim stolom, punim
vinskih flaša, sedi jedan Lala, zatim elegantno odeveni mlađi gospodin, po
izgovoru bi se reklo da je Slovenac i stariji čičica, sa crvenim nosom, koji
zanosi francuskim naglaskom. On je tu već veoma dugo, i kaže da su za vreme
oslobođenja 1918. godine ovde duže boravili njegovi sunarodnici. Neki su tu i
umrli, a i ja ću, tako sam odlučio. On se naturalizovao kod nas i promenio je
svoje prezime, jer mu se ćerka udala u Beograd.
Nastavak priče pročitajte u knjizi "Novi Sad Prošlost u pričama" koju možete poručiti putem meila: zoranknezev@gmail.com...ili na broj telefona 064/1258337
Nema komentara:
Objavi komentar